Na rubu velike šume živio je siromašni drvosječa sa svojom ženom i dvoje djece, Ivicom i Maricom. Porodica je bila toliko siromašna da često nisu imali ni komadić hljeba za večeru. Jedne teške noći, maćeha reče drvosječi:
“Sutra ćemo odvesti djecu duboko u šumu, naložiti im vatru i ostaviti ih tamo. Više ih ne možemo hraniti.”
Drvosječa je plakao i odbijao, ali ga je žena na kraju nagovorila. Djeca su, međutim, bila budna od gladi i sve su čula. Ivica šapnu Marici: “Ne plači, sestrice, smisliću nešto.” Iskrrao se iz kuće i napunio džepove bijelim kamenčićima koji su blistali na mjesečini.
Sutradan, dok su išli duboko u čestu, Ivica je svakih nekoliko koraka ispuštao po jedan kamenčić. Kad su roditelji otišli i pala noć, kamenčići su zasjali poput zvijezda na zemlji. Ivica i Marica su pratili trag i do jutra stigli kući. Otac se obradovao, ali maćeha je bila bijesna.
Nakon nekog vremena, glad je ponovo pokucala na vrata. Maćeha je opet natjerala drvosječu da izvede djecu, ali ovaj put zaključa vrata kako Ivica ne bi mogao skupiti kamenčiće. Ivica je u džepu imao samo mrvicu hljeba. Dok su hodali, mrvio je hljeb i ostavljao trag.
Ali, avaj! Kad su djeca ostala sama i mjesec izašao, traga nije bilo. Šumske ptice su pozobale svaku mrvicu. Ivica i Marica ostadoše izgubljeni u mračnoj šumi.
Trećeg dana, ugledaše prelijepu bijelu ptičicu koja ih odvede do neobične kućice. Kad su se približili, nisu mogli vjerovati svojim očima: zidovi su bili od hljeba i kolača, krov od šećera, a prozori od prozirnog karamela.
Gladna djeca počeše grickati krov i zidove, kad se odjednom otvoriše vrata i izađe stara, pogrbljena žena. “O, dragi gosti, uđite slobodno,” reče ona medenim glasom. Ali, starica je zapravo bila zla vještica koja je sagradila kuću od slatkiša samo da bi namamila djecu.
Sutradan, ona zaključa Ivicu u kavez, a Maricu natjera da kuha najfinija jela kako bi se Ivica ugojio. Vještica je bila poluslijepa i svakog jutra bi tražila od Ivice da ispruži prst kako bi provjerila je li dovoljno debeo. Mudri Ivica joj je umjesto prsta pružao staru kost koju je našao u kavezu. Vještica se čudila: “Kako to da je stalno tako mršav?”
Nakon četiri sedmice, vještica izgubi strpljenje. “Naloži peć, Marice! Bio mršav ili debel, sutra ću ga pojesti!”
Sutradan, vještica odluči da prvo ispeče hljeb, pa reče Marici:
“Uvuci se u peć i vidi je li dovoljno vruća.”
Marica je znala da vještica želi i nju ispeći, pa se napravi nevješta: “Ne znam kako da uđem, rupa je premala.”
“Glupa djevojčice!” povika vještica. “Gledaj, i ja mogu proći!” Čim je vještica gurnula glavu u peć, Marica je snažno gurnu unutra i zaključa gvozdena vrata.
Marica odmah oslobodi Ivicu. “Slobodni smo!” povikaše oni. Prije odlaska, u vještičinoj kući pronađoše sanduke pune bisera i dragog kamenja. Napuniše džepove i krenuše kući.
Nakon dugog hodanja, prepoznali su stazu i dotrčali do očeve kuće. Otac ih je dočekao suznih očiju – maćeha je u međuvremenu umrla, a on se svakog dana kajao što ih je ostavio. Uz blago koje su donijeli, više nikada nisu bili gladni i živjeli su dugo i sretno.
Priča o Ivici i Marici nosi snažnu poruku o zajedništvu i snalažljivosti. Uči nas da fizička snaga nije uvijek presudna – Ivica je svojom domišljatošću sa kamenčićima i kosti, a Marica svojom hrabrošću u ključnom trenutku, pokazali da se i najstrašniji neprijatelji mogu pobijediti mudrošću. Takođe, priča nas podsjeća da nada postoji čak i kada se čini da su svi putevi (poput onih od mrvica hljeba) nestali.
Istoričari vjeruju da je bajka nastala tokom velike gladi u Evropi u 14. vijeku. U tim teškim vremenima, napuštanje djece u šumi je, nažalost, bila stvarna pojava, a bajka je služila kao način da se djeca upozore na opasnosti koje vrebaju.
Kućica od slatkiša predstavlja iskušenje i pohlepu. Ona je simbol “previše dobrog da bi bilo istinito”, učeći djecu da ne vjeruju svemu što na prvi pogled izgleda privlačno i slatko.
U prvoj verziji priče iz 1812. godine, djecu u šumi ostavlja njihova rođena majka. Braća Grim su u kasnijim izdanjima promijenili lik u maćehu kako bi priča bila manje surova i kako bi se očuvala idealizovana slika majčinske figure u književnosti.