Bila jednom jedna djevojčica, najljubaznije biće u cijelom selu. Svi su je voljeli, a najviše njena baka, koja joj je poklonila ogrtač od crvenog somota sa kapuljačom. Djevojčica ga je toliko voljela da ga nikada nije skidala, pa su je svi prozvali Crvenkapa.
Jednog dana, majka joj reče:
“Crvenkapo, baka je bolesna i slaba. Odnesi joj ovaj komad kolača i bocu vina da se okrijepi. Kreni odmah, dok nije upeklo sunce, i zapamti: hodaj lijepo i mirno, ne skreći sa staze, jer bi mogla pasti i razbiti bocu, pa baka ne bi dobila ništa.”
Crvenkapa obeća majci da će biti poslušna i zaputi se u šumu. Baka je živjela duboko u šumi, pola sata hoda od sela. Tek što je djevojčica zakoračila među drveće, srete Vuka. Crvenkapa nije znala kako je to zla životinja i nimalo ga se ne poboja.
“Dobar dan, Crvenkapo”, reče Vuk. “Hvala, Vuče”, odgovori ona. “Kamo si se uputila tako rano?” “Baki. Nosim joj kolač i vino, juče smo pekli, pa da se malo oporavi.”
Vuk je u sebi mislio: “Ovaj nježni zalogaj bit će slađi od starice.” Počeo je hodati pored nje i polako govoriti: “Pogledaj samo, Crvenkapo, kako je divno cvijeće oko tebe. Zašto ne pogledaš malo unaokolo? Mislim da uopšte ne čuješ kako ptice lijepo pjevaju.”
Crvenkapa podiže oči i vidje kako se sunčevi zraci igraju među granama i koliko je cvijeća svuda. Pomisli: “Ako baki donesem kiticu svježeg cvijeća, baš će se obradovati.” Iako joj je majka zabranila, ona skrenu sa staze i zađe duboko u šumu. Kako bi ubrala jedan cvijet, činilo joj se da je onaj malo dalje još ljepši, i tako je odlazila sve dalje i dalje.
Za to vrijeme, Vuk otrča pravo do bakine kuće i pokuca na vrata. “Ko je?” upita baka slabašnim glasom. “Crvenkapa je, donosim ti kolač i vino, otvori!” reče Vuk imitirajući djevojčicu. “Pritisni kvaku,” doviknu baka, “preslaba sam da ustanem.”
Vuk pritisnu kvaku, vrata se otvoriše, a on bez riječi skoči na baku i proguta je. Zatim obuče njenu spavaćicu, stavi kapicu na glavu, navuče zastore i legne u krevet.
Kada je Crvenkapa nabrala dovoljno cvijeća, sjeti se bake i požuri ka kući. Začudi se što su vrata bila otvorena, a kada uđe u sobu, obuze je neki neobičan osjećaj. Prišla je krevetu i ugledala baku, koja je imala kapicu navučenu duboko preko lica.
“O, bako,” reče ona, “zašto imaš tako velike uši?” “Da te bolje čujem, zlato moje.” “O, bako, zašto imaš tako velike oči?” “Da te bolje vidim, milje moje.” “O, bako, zašto imaš tako velike ruke?” “Da te lakše zagrlim!” “Ali bako, zašto imaš tako strašno velika usta?” “Da te lakše progutam!”
I tek što je to izustio, Vuk skoči iz kreveta i proguta jadnu Crvenkapu.
Sitim stomakom, Vuk ponovo legne u krevet, zaspi i poče glasno hrkati. Upravo tada je tuda prolazio lovac. Pomisli: “Kako starica tako jako hrče, moram pogledati je li joj loše.”
Uđe u sobu i ugleda Vuka. “Tu li si, stari grešniku,” reče lovac. Taman se spremi da opali iz puške, kad mu pade na pamet da je Vuk možda pojeo baku i da se ona još može spasiti. Uze makaze i poče sjeći stomak vuku koji je spavao.
Nakon dva reza, ugleda crvenu kapicu, a nakon još dva, djevojčica iskoči van: “Ah, kako je bilo mračno u vukovom trbuhu!” Zatim izađe i stara baka, jedva dišući. Crvenkapa brzo donese veliko kamenje kojim napuniše vukov stomak. Kada se on probudio, htio je pobjeći, ali je kamenje bilo toliko teško da je odmah pao mrtav.
Svi su bili sretni. Lovac je uzeo vukovo krzno, baka je pojela kolač i ozdravila, a Crvenkapa je obećala sebi: “Nikada više neću skretati sa staze i zalaziti sama u šumu kad mi majka to zabrani.”
Glavna pouka ove bajke je važnost opreza i poslušnosti. Put kroz šumu simbolizuje životne izazove i iskušenja koja nas mogu odvući od sigurnosti. Vuk predstavlja opasnosti koje često dolaze u ljubaznom i slatkorečivom obliku. Priča nas uči da granice i pravila koja nam postavljaju roditelji nisu tu da nas ograniče, već da nas zaštite od “vukova” koje sami još uvijek ne znamo prepoznati.
U najstarijim verzijama priče, poput one koju je zapisao Charles Perrault, nema lovca koji spašava stvar. Priča se završavala tragično – vuk pojede Crvenkapu i to je bio kraj. Svrha je bila da se djeca (naročito mlade djevojke u to vrijeme) ozbiljno preplaše i tako nauče lekciju o opasnosti od stranaca.
Zašto baš crvena kapica? Istoričari i analitičari književnosti smatraju da crvena boja simbolizuje prelazak iz djetinjstva u odraslo doba, ali i drskost i uočljivost. Crvena boja je u to vrijeme bila skupa i rijetka, što je Crvenkapu činilo posebnim i voljenim djetetom u zajednici.
Iako je verzija sa vukom najpoznatija u Evropi, slične priče postoje širom svijeta. U nekim istočnjačkim verzijama (poput kineske priče o “Baki Tigrici”), negativac nije vuk nego tigar ili medvjed, ali je struktura priče – odlazak u posjetu baki i prevara – gotovo identična.