U jednom modernom gradu punom visokih zgrada i blještavih ekrana, živio je čovjek po imenu Bruce Banner. Bruce nije bio ratnik, niti je volio svađu. Bio je tihi naučnik, čovjek koji je volio mir, tišinu i rješavanje najtežih matematičkih zagonetki.
Jednog dana, dok je Bruce radio na opasnom eksperimentu sa neobičnim, zelenim zrakama, dogodila se velika nezgoda. Kako bi spasio jednog mladića koji se našao na pogrešnom mjestu, on je sam stao ispred moćne mašine. Zelena svjetlost ga je obasjala, a on je osjetio kako mu se cijelo tijelo trese.
Bruce Banner je preživio, ali u njemu se probudilo nešto neopisivo snažno. Otkrio je da svaki put kada se jako naljuti, ili kada osjeti veliku nepravdu, njegovo se tijelo mijenja. Postajao je ogroman, mišići su mu rasli poput brda, a koža mu je postajala smaragdno zelena. Postao je — Hulk.
Hulk nije bio zao, ali je bio strašan. Mogao je jednim skokom preskočiti cijelu šumu, a njegov krik je bio jači od grmljavine. Ljudi su ga se bojali jer nisu razumjeli da se iza tog strašnog lica i dalje krije dobri Bruce koji samo želi pomoći.
Jednog dana, gradom je zavladala velika opasnost. Iz dubine zemlje pojavila su se metalna čudovišta koja su slala vatrene lopte na gradske trgove. Vojnici su pokušavali da ih zaustave, ali mašine su bile previše čvrste.
Bruce je posmatrao šta se dešava. Osjetio je tugu zbog uplašene djece i bijes zbog nepravde. Njegovo srce poče lupati brže, košulja mu popuca, a koža mu postade zelena.
“HULK… RAZBIJA!” — povikao je div tako jako da su se prozori zatresli.
Skočio je usred metalnih čudovišta. Udarao je rukama o zemlju stvarajući male potrese, a metalne mašine je bacao u zrak kao da su napravljene od papira. Iako su ga mašine pogađale, Hulkova koža bila je tvrđa od dijamanta. On je bio nezaustavljiva sila prirode koja štiti slabije.
Kada je i posljednja mašina bila uništena, Hulk je stao i duboko udahnuo. Vidio je malu djevojčicu koja je plakala jer je njena igračka ostala ispod ruševina. Veliki, zeleni div je polako prišao, svojim ogromnim prstima pažljivo podigao tešku gredu i izvukao plišanog medvjedića. Nježno ga je spustio ispred djevojčice.
Ona mu se nasmiješila i rekla:
“Hvala ti, zeleni gospodine.”
Hulk je lagano klimnuo glavom, okrenuo se i pobjegao daleko u planine, gdje se polako ponovo pretvorio u tihog Bannera. Od tada, ljudi u gradu više nisu pričali o “strašnom čudovištu”, već o Zelenom zaštitniku koji se pojavljuje onda kada je pravda najugroženija.
Priča o Hulku nas uči da prava snaga ne dolazi iz mišića, već iz srca koje želi da zaštiti druge. Ona nam pokazuje da se ne trebamo bojati onoga što je drugačije i da se u svakome od nas krije heroj, ako izaberemo da svoj bijes usmjerimo na borbu protiv nepravde, a svoju snagu koristimo za pomoć slabijima.
U prvim izdanjima stripova, Hulk nije bio zelen već siv. Međutim, zbog tadašnjih problema sa štampom i održavanjem konstantne nijanse sive, autori su odlučili da ga “prefarbaju” u prepoznatljivu smaragdno zelenu boju.
Stručnjaci za književnost često porede Hulka sa modernom verzijom priče o “Doktoru Džekilu i Gospodinu Hajdu”. On predstavlja borbu između ljudskog razuma (Bruce) i divlje, iskonske snage prirode koja se ne može kontrolisati, ali se može usmjeriti ka dobru.
Lik Hulka vuče korijene iz starogrčkih mitova o Herkulu, ali i iz jevrejske legende o Golemu – moćnom biću napravljenom od gline koje služi kao zaštitnik svog naroda.