Bila jednom jedna prelijepa djevojka koja je živjela sa ocem, zlom maćehom i njene dvije ohole kćerke. Maćeha i polusestre su je toliko mrzile da su je natjerale da radi najteže poslove u kući. Čistila je podove, kuhala i spavala u pepelu pored ognjišta, zbog čega su je prozvali Pepeljuga. Iako je bila odjevena u krpe i stalno umrljana garom, Pepeljuga je bila deset puta ljepša od svojih sestara koje su nosile najfiniju svilu.
Jednog dana, kraljevstvo je obišla vijest: mladi kraljević priređuje veliki bal koji će trajati dvije večeri, a pozvane su sve djevojke iz zemlje kako bi sebi izabrao nevjestu. Sestre su danima birale haljine i frizure, dok je Pepeljuga radila dvostruko više kako bi ih spremila.
“Zar i ti želiš na bal, Pepeljugo?” smijale su se one. “Pa ti bi tamo samo zaprljala dvor svojim pepelom!”
Kada su sestre i maćeha otišle, Pepeljuga je sjela pored vatre i gorko zaplakala. Odjednom, sobu obasja svjetlost i pred njom se stvori njena dobra vila.
“Ne plači, draga moja,” reče vila. “I ti ćeš ići na bal, jer si dobra i vrijedna.”
Vila mahnu svojim čarobnim štapićem:
Jedna velika narandžasta bundeva pretvori se u raskošnu zlatnu kočiju.
Šest malih miševa postadoše snažni sivi konji.
Jedan pacov postade ponosni kočijaš.
Na kraju, vila dodirnu Pepeljugine krpe i one se pretvoriše u najdivniju haljinu od srebra i zlata, a na nogama joj zasjaše staklene cipelice.
“Ali zapamti, čarolija traje samo do ponoći. Čim sat otkuca dvanaest, sve će se vratiti u prvobitno stanje!”
Kada je Pepeljuga ušla u dvoranu, nastao je muk. Svi su gledali u prelijepu strankinju. Kraljević nije skidao pogleda s nje i cijelo veče je plesao samo s njom. Čak je ni sestre nisu prepoznale.
Vrijeme je letjelo i Pepeljuga začu prvo zvono koje je označavalo ponoć. Sjetivši se vilinih riječi, pojuri ka izlazu. Kraljević je potrčao za njom, ali je ona bila prebrza. Ipak, u žurbi joj je sa noge spala jedna staklena cipelica. Kraljević je podiže i zakle se:
“Oženiću samo onu djevojku kojoj ova cipelica savršeno pristaje!”
Kraljevi glasnici su obišli cijelu zemlju. Došli su i do Pepeljugine kuće. Polusestre su gurale noge u malu cipelicu, savijale prste i plakale od muke, ali uzalud – cipelica je bila previše fina i mala.
“Imate li još neku kćerku?” upita glasnik. “Samo jednu sluškinju,” reče maćeha, “ali ona je nemoguće neuredna.”
Ipak, glasnik je insistirao da i Pepeljuga proba. Ona sjede na stolicu, pruži nogu i — cipelica skliznu na stopalo kao da je salivena. Pepeljuga tada iz džepa izvuče i drugu cipelicu. U tom trenutku, pred svima se ponovo pojavila vila i vratila joj sjajnu haljinu.
Sestre i maćeha su od srama i čuda zanijemile. Kraljević je odmah odveo Pepeljugu u dvorac, gdje su proslavili najljepše vjenčanje koje je kraljevstvo ikada vidjelo. Pepeljuga im je, u svom dobrom srcu, oprostila sve uvrede, a u dvorcu su svi živjeli dugo, sretno i u miru.
Priča o Pepeljugi nas uči da se dobrota, skromnost i naporan rad na kraju uvijek isplate. Iako je bila izložena nepravdi i okrutnosti, ona nije dopustila da njeno srce postane ogorčeno. Njena unutrašnja ljepota bila je ta koja je privukla pomoć dobre vile i pažnju kraljevića. Takođe, priča nas podsjeća da istina i pravda uvijek pronađu svoj put, baš kao što je staklena cipelica pronašla svoje pravo stopalo.
Iako nam je najpoznatija verzija Charlesa Perraulta ili braće Grimm, priča o Pepeljugi postoji u preko 700 varijacija. Najstarija zabilježena verzija potiče iz drevnog Egipta i govori o djevojci po imenu Rodopis kojoj orao ukrade sandalu i odnese je faraonu.
Postoji poznata lingvistička teorija da je cipelica u originalnim francuskim usmenim predanjima bila od krzna (vair), ali da je zbog sličnosti u izgovoru sa riječju za staklo (verre) vremenom postala “staklena”. Ipak, staklo kao simbol krhkosti i dragocjenosti postalo je neraskidiv dio bajke.
Bundeva koja se pretvara u kočiju nije slučajno izabrana. Ona simbolizuje skromne, zemaljske stvari koje se uz malo magije i nade mogu pretvoriti u nešto veličanstveno, podsjećajući nas da čuda počinju tamo gdje ih najmanje očekujemo.