Bio jednom jedan brežuljak na kojem je u maloj kući živjela stara koza sa svojih sedam jarića. Voljela ih je onako kako samo majka može voljeti svoju djecu.
Jednog dana, morala je otići duboko u šumu da potraži hranu. Pozvala je svih sedam jarića i rekla im:
“Draga djeco, ja idem u šumu. Čuvajte se vuka! Ako uđe u kuću, pojest će vas sve zajedno s kožom i dlakom. Taj se zlikovac često prerušava, ali ćete ga prepoznati po hrapavom glasu i crnim šapama.”
Jarići povikaše: “Draga majko, čuvat ćemo se, ne brini, slobodno idi!” Stara koza bleknu i mirno ode svojim putem.
Nije prošlo dugo, a neko pokuca na vrata: “Otvorite, draga djeco, vaša majka se vratila i svakome je nešto donijela!” Ali, jarići začuše hrapav glas i povikaše: “Nećemo otvoriti! Ti nisi naša majka, ona ima fin i mio glas, a tvoj je hrapav. Ti si vuk!”
Vuk tad otrča do trgovca i kupi veliki komad krede. Pojeo je kredu kako bi mu glas postao mekši. Vratio se i ponovo pokucao: “Otvorite, draga djeco, vaša majka je tu!” Ali, vuk je naslonio svoju crnu šapu na prozor. Jarići to vidješe i povikaše: “Nećemo otvoriti! Naša majka nema crne šape kao ti. Ti si vuk!”
Vuk tada otrča do mlinara i zaprijeti mu da mu pospe šapu bijelim brašnom. Kad je šapa postala bijela kao snijeg, vuk se vrati treći put: “Otvorite, djeco, vaša majčica vas zove!” Jarići vidješe bijelu šapu na prozoru i povjerovaše da je to zaista njihova majka. Otvoriše vrata, a u kuću uđe — Vuk!
Jarići se prepadoše i počeše se skrivati:
Jedan skoči pod stol,
drugi u krevet,
treći u peć,
četvrti u kuhinju,
peti u ormar,
šesti pod umivaonik,
a sedmi, onaj najmlađi, u kutiju velikog zidnog sata.
Vuk ih je pronalazio jednog po jednog i gutao ih cijele, bez žvakanja. Jedino nije uspio pronaći najmlađeg jarića skrivenog u satu. Kad se najeo, vuk izađe van, legne na zelenu livadu pod drvo i duboko zaspi, glasno hrčući.
Ubrzo se stara koza vratila iz šume. Jao, što je imala vidjeti! Vrata širom otvorena, stolice prevrnute, tanjiri polupani. Počela je dozivati djecu po imenu, ali niko se nije odazivao. Na kraju, kad izgovori ime najmlađeg, začu se tanki glasić:
“Draga majko, ovdje sam, u satu!”
Izvukla je najmlađe jare koje joj je ispričalo strašnu sudbinu svoje braće. Majka koza izađe van, sva uplakana, i ugleda vuka kako hrče pod drvetom. Primijetila je kako se u njegovom ogromnom stomaku nešto mrda i miče. “O, Bože,” pomisli ona, “zar su moja jadna djeca još živa?”
Naredila je najmlađem jaretu da otrči u kuću po makaze, iglu i konac. Koza brzo rasječe vukov stomak, i gle čuda! Jedno po jedno, svih šest jarića iskočiše van, živi i zdravi. Kakva je to sreća bila!
Ali koza reče:
“Sada donesite kamenje s potoka!”
Napunili su vukov stomak teškim kamenjem, a majka ga je brzo i vješto zašila. Kad se vuk probudio, osjetio je veliku žeđ. Krenuo je ka bunaru, a kamenje u stomaku je udaralo jedno o drugo. Čim se nagnuo nad vodu, težina kamenja ga povuče i on upade u duboki bunar.
Sedam jarića i njihova majka dotrčaše i počeše veselo plesati pjevajući: “Vuk je gotov! Vuk je gotov!” Od tada su živjeli sigurno i sretno.
Ova bezvremena priča nas uči da oprez i poslušnost mogu spasiti život. Jarići su nastradali onog trenutka kada su povjerovali u spoljašnji izgled (bijelu šapu) umjesto da su se držali majčinih uputa. Takođe, priča slavi majčinsku hrabrost i snalažljivost, pokazujući da se i najstrašniji neprijatelj može pobijediti pametnim planom.
Priča je prvi put objavljena 1812. godine u čuvenoj zbirci bajki braće Grim. Oni su je zabilježili prema usmenom predanju koje je tada bilo popularno u njemačkim zemljama.
Broj sedam u ovoj bajci, kao i u “Snježani i sedam patuljaka”, simbolizuje potpunost i savršenstvo. U narodnim vjerovanjima, sedam jarića često predstavlja dane u sedmici koje vuk (simbol mraka ili noći) pokušava da “proguta”.
Mnogi književni kritičari primjećuju sličnost između ove bajke i “Crvenkapice”. U obje priče vuk koristi prerušavanje, guta žrtve cijele, a na kraju biva kažnjen tako što mu stomak bude rasječen kako bi žrtve izašle žive.