Thor i sedam jarića

Na kraju jednog sela, uz rub guste šume, stajala je mala kućica u kojoj je živjela mama koza sa sedam jarića. Jarići su bili živahni i znatiželjni, a mama koza ih je najviše voljela kad su bili na sigurnom.

“Idem u šumu po travu”, rekla im je jednog jutra. “Dok me nema, nikome ne otvarajte vrata. Vuk je u blizini, a on će pokušati da vas prevari. Prepoznaćete me po glasu i po bijeloj šapi.”

“Neće proći, mama!” uglas su rekli jarići, a mama koza je krenula, malo zabrinuta, ali sigurna da su dobro upućeni.

Lukavi vuk

Vuk je sve to čuo iza grma. Čim je mama koza otišla, došao je do vrata i zalupao.

“Otvorite, djeco, mama se vratila!” zarežao je.

“Ne!” povikali su jarići. “Ti nisi naša mama! Naša mama ima tanak glas, a tvoj je dubok i hrapav!”

Vuk se povukao, pojeo veliki komad krede da mu glas omekša, pa se vratio i zakucao opet. Ovaj put je zvučao nježnije, ali je jedna šapa virila ispod vrata.

“Naša mama ima bijelu šapu, a tvoja je crna!” doviknuo je najmlađi jarić.

Vuk je otrčao do mlinara, uvaljao šapu u brašno i vratio se. Sada su i glas i šapa izgledali kao mamini. Jarići su se zbunili, otvorili vrata, a vuk je uskočio unutra.

Jarići su cičali i trčali na sve strane. Jedan se sakrio pod sto, drugi u krevet, treći u peć, četvrti u ormar, peti u bure, šesti ispod korita. Vuk ih je pohvatao, jednog po jednog, i progutao. Samo najmlađi, koji se sakrio u kutiju stalnog sata, ostao je neotkriven.

Vuk se najeo, otišao do livade i zaspao pod drvetom, hrčući tako glasno da su se listovi tresli.

Kola na nebu

Baš tad, preko neba je tutnjala kola vučena dvama jarcima. U njima je sjedio crvenobradi div sa čekićem u ruci: Thor, bog groma, na putu u zemlju divova.

Njegovi jarci, Tanngrisnir i Tanngnjóstr, odjednom su usporili i spustili se prema šumi.

“Šta je, momci?” upitao je Thor. “Zašto stajete?”

Jarci su zameketali, kao da su čuli nešto. Thor je pogledao dolje i ugledao mamu kozu kako sjedi pred praznom kućicom, a pored nje, sav uplakan, stoji najmlađi jarić.

“Vuk je došao dok me nije bilo”, jecala je mama koza. “Progutao je šestoricu mojih jarića!”

Thor se namrštio, a oblaci su se skupili oko njega.

“Gdje je taj vuk?” upitao je tiho, ali tako da je zemlja zadrhtala.

“Spava na livadi, pod hrastom”, pokazao je najmlađi jarić.

Thorov grom

Thor je sišao s kola i stigao do livade u par koraka. Vuk je ležao rasprostrt, glasno hrčući i sa trbuhom velikim kao bure.

Thor ga je uhvatio za rep i podigao uvis kao vreću krompira. Vuk se probudio i ukočio.

“Ko si ti?!” zacvilio je.

“Neko ko ne voli kad se mali plaše”, odgovorio je Thor. “Vrati ono što nije tvoje.”

Tada je Thor lagano lupio čekićem o stijenu pored sebe. Zagrmjelo je tako jako da je vuka presjeklo od straha, a onda mu je iz trbuha počelo nešto da se otima. Vuk je zakašljao, zakašljao, i jedan po jedan, šestoro jarića je ispalo na travu, cijelo, nepovrijeđeno, samo uplašeno i malo zbunjeno.

“Mama!” povikali su i odjurili da je zagrle.

Vukova prilika

Vuk je drhtao u Thorovoj šaci. “Oprosti, oprosti! Bio sam gladan, a mislio sam da je to jedini način.”

Thor ga je spustio na zemlju i pogledao ga strogo. “Glad nije izgovor da povrijediš druge. U šumi ima dovoljno hrane za onoga ko je spreman da je potraži poštenim putem. Ako se opet približiš ovoj kućici, ponovo ćeš čuti grom.”

Vuk je brzo kimnuo i, bez osvrtanja, nestao u šumi, tražeći bobice i gljive.

Mama koza je zahvalila Thoru, a on je samo mahnuo rukom. “Jarci poput mojih zaslužuju sigurnu kuću”, rekao je. “Ali jedna stvar još nedostaje.”

Naučio je jariće jednostavnu tajnu riječ: mama će kucati tri puta i reći “grom”. Samo ko zna tu riječ ulazi u kuću, bez obzira na to kako zvuči glas ili kako izgleda šapa.