Bio jednom jedan stari krmačić koji je imao tri prasića. Kako su prasići porasli, došlo je vrijeme da krenu u svijet i sagrade sebi domove. Majka ih je ispratila uz važan savjet:
“Šta god radili, radite to najbolje što možete. Samo tako ćete biti sigurni.”
Prvi prasić nije volio mnogo raditi. Želio je što prije završiti kuću kako bi se mogao igrati. Sreo je čovjeka sa naramkom slame i zamolio ga: “Molim vas, dajte mi tu slamu da sagradim kuću.” Čovjek mu dade slamu, a prasić začas podiže zidove i krov. Bio je gotov za jedno popodne i odmah leže u hlad da spava.
Drugi prasić je bio malo vrjedniji, ali je i on žurio na igru. Sreo je čovjeka koji je nosio pruće. “Molim vas, dajte mi to pruće da sagradim kuću.” Sagradio je kućicu od drvenih šiba. Bila je čvršća od slamnate, ali se i dalje ljuljala na jačem vjetru. On se nasmija i ode da se pridruži bratu.
Treći prasić je bio najmudriji. Sjetio se majčinih riječi i odlučio da sagradi kuću koja će trajati zauvijek. Sreo je čovjeka sa kolima punim cigala. “Molim vas, dajte mi te cigle da sagradim pravu kuću.”
Danima je kopao temelje, miješao malter i polako slagao ciglu po ciglu. Braća su mu se smijala: “Zašto se toliko mučiš? Dođi da se igramo!” Ali on je samo brisao znoj sa čela i nastavljao raditi dok kuća nije bila savršena, sa čvrstim vratima i dimnjakom.
Ubrzo se šumom pronio glas da se pojavio strašni vuk. Vuk prvo dođe do slamnate kuće i povika: “Prasiću, prasiću, pusti me unutra!”
“Neću, tako mi moje dlake na bradi!” odgovori prasić.
“Onda ću puhati i puhati, i srušiti ti kuću!” viknu vuk. Vuk duboko udahnu i PUUUUUH! Slamnata kuća se razletjela na sve strane. Prvi prasić potrča koliko ga noge nose kod drugog brata u drvenu kućicu.
Vuk stiže i pred drugu kuću: “Prasići, prasići, pustite me unutra!” “Nećemo, tako nam naše dlake na bradi!” povikaše oni. Vuk ponovo udahnu, još jače nego prvi put, i PUUUUUH! Drvena kućica se srušila kao da je od papira. Oba prasića pobjegoše glavom bez obzira kod trećeg brata.
Vuk je sada bio jako gladan i bijesan. Stigao je pred kuću od cigle: “Prasići, prasići, pustite me unutra!” “Nikada!” povikaše sva trojica složno.
Vuk je puhao, puhao i crvenio se u licu, ali kuća od cigle se nije ni pomakla. Pokušao je ponovo, najjačim dahom koji je ikada imao, ali cigle su stajale čvrsto. Tada vuk odluči da bude lukav. Popeo se na krov i odlučio da se spusti niz dimnjak. Ali treći prasić je to predvidio. Brzo je naložio vatru i stavio veliki lonac pun vrele vode na ognjište.
Vuk skliznu niz dimnjak i — BUP! — upade pravo u vrelu vodu. Uz snažan krik, iskoči iz lonca, izleti kroz vrata i pobježe u šumu toliko daleko da ga više nikada nisu vidjeli.
Dva lijena prasića naučila su važnu lekciju. Sutradan su, uz pomoć svog brata, počeli graditi nove, snažne kuće od cigle, i od tada su sva trojica živjela sigurno i sretno.
Glavna pouka ove priče je da se trud, strpljenje i naporan rad uvijek isplate. Dok su prva dva prasića tražila prečice kako bi se što prije igrala, treće prase je razumjelo da su sigurnost i kvalitet važniji od trenutne zabave. Priča nas uči da temeljito obavljanje posla donosi dugoročnu zaštitu i mir, dok površnost često vodi ka problemima kada nastupe teška vremena (predstavljena kroz lik vuka).
Iako se priča prenosila generacijama usmeno, jedna od najpoznatijih prvih pisanih verzija pojavila se u knjizi “English Fairy Tales” autora Josepha Jacobsa 1890. godine. U nekim starijim i surovijim verzijama, vuk zapravo pojede prva dva prasića, što je kasnije ublaženo u verzijama za djecu.
Materijali koje prasići koriste nisu slučajno odabrani. Slama simbolizuje lijenost i nedostatak planiranja, pruće predstavlja trud koji je polovičan, dok cigla simbolizuje civilizaciju, stabilnost i ljudsku sposobnost da nadvlada prirodu (i opasnosti) pametnim radom.
Animirani film Walta Disneya iz 1933. godine donio je priči planetarnu popularnost. U tom filmu vuk je postao poznat kao “Big Bad Wolf”, a pjesma “Ko se boji vuka još” postala je simbol otpora i hrabrosti širom svijeta, naročito tokom Velike depresije u Americi.